top
back |
Vaši putopisi

Sigurni smo da mnogi od vas imaju divnih iskustava i putovali su po krajevima Skandinavije gdje klasična tura turističkih agencija ne ide. Pošaljite nam svoje materijale u digitalnom obliku i mi ćemo se pobrinuti ne samo da ne padnu u zaborav, već da dođu do čim većeg broja zainteresiranih!

Više...
bottom
banner 1
Vikinzi

Priča o Vikinzima

Naziv ''viking'' prvo je označavao djelatnost, a ne naziv skupine. Nemirni duhovi upražnjavali su odlaske u ''vikingarenje'', odnosno pljačkaške pohode. Dolazili su iz norveških zemalja, koje će jednog dana biti poznate pod imenima Danska, Norveška i Švedska, no u početku Vikinškog doba oni sebe nisu smatrali Dancima, Norvežanima ili Šveđanima. U tom razdoblju, njihova je odanost bila lokalnog karaktera, vezana uz susjedstvo ili pojedinog poglavicu. Koncept nacije pojavio se tek kasnije; točnije, to je bilo jedno od dostignuća Vikinškog doba.

Iako su se vikinški narodi često borili između sebe, imali su mnogo toga zajedničkog. Imali su zajednički jezik (staronorveški) i religiju - obožavali su Odina, Thora i druge sjeverne bogove. Potjecali su iz otprilike sličnih društava i ugrubo su bili podijeljeni u tri klase - ratnici plemići, masovna kategorija slobodnih ljudi koja je uključivala trgovce, zanatlije, a posebice bondi, odnosno farmere koji su posjedovali vlastitu zemlju; te sužnje, odnosno robove. Budući da je kvalitetno obradivo tlo predstavljalo ograničeni resurs, uvijek je postojala, i u farmerskim i u plemićkim krugovima, nemirna skupina mlađih sinova koji nisu imali što naslijediti; prvenstveno su iz njihovih redova potjecali vikinški pljačkaši. Iako su sjeverne zemlje bile slabo poznate ostalim Europljanima tog vremena, Norvežani su naslijedili tradiciju neobuzdanosti. Oni su bili prirodni nasljednici germanskih naroda koji su se raštrkali Europom tijekom razdoblja seoba od 2. stoljeća nadalje, a među njima bili su i takozvani ''barbari'' koji su potpomogli rušenju Rimskog carstva u 5. stoljeću.

Norvežani su također naslijedili i tradiciju trgovanja koja je potekla još iz brončanog doba (otprilike 2000-500.pr.K.), kada su krzno i kuglice baltičkog jantara - fosilizirane smole crnogorice - bili tražena luksuzna roba u velikom dijelu Europe. Čak i uz to, Skandinaviju je karakteriziralo svojevrsno mrtvilo sve do provale Vikinga. Povijesničari se još uvijek prepiru oko razloga koji su iznenada natjerali toliki broj Norvežana daleko od vlastitih obala. Tehnološka poboljšanja u brodogradnji imala su ulogu u omogućavanju tog egzodusa, no ona sama po sebi nisu mogla biti i njegov motiv. Populacijski pritisci bili su bez sumnje važan čimbenik, ali nisu bili dramatično gori no u ranijim razdobljima; procjene govore da u Vikinškom dobu niti u kojem trenutku skandinavske zemlje nije naseljavalo više od dva milijuna ljudi. Doista, uvjeti života kao da su se poboljšali u tom razdoblju; slabo, ali ipak primjetno zagrijavanje klime uzrokovalo je povlačenje glečera, učinilo zime podnošljivijima, a možda je i smanjilo smrtnost novorođenčadi, time stvarajući veći broj mlađih sinova bez zemlje koji su se morali otisnuti u avanturu. Prvi koji su krenuli u inozemstvo u značajnijim brojkama bili su Šveđani, koje su geografska obilježja usmjerila prema istoku. Glavni smjer njihova kretanja prostirao se preko Baltičkog mora u Rusiju, niz tokove velikih rijeka. Preuzevši postojeću slavensku naseobinu u Novgorodu krajem 9. stoljeća, pretvorili su je u ključnu trgovačku postaju koja je kontrolirala dvije glavne rute prema jugu. Prva od njih slijedila je Dnjepar do Kijeva, gdje je uspostavljena druga postaja, a potom je išla do Crnog mora, otvarajući put prema bizantskoj prijestolnici, Konstantinopolu. Druga je odvela putnike na brodovima gotovo 4,000 kilometara niz Volgu do Kaspijskog jezera, iza kojeg su bile karavanske rute koje su vodile sve do Bagdada.

Mamac koji je trgovce privlačio u smjeru juga bilo je srebro, posebice kovanice iz arapskih rudnika. Zauzvrat su mijenjali krzna - samura, vjeverice i dabra - te robove, od kojih su mnogi bili oteti kao plijen među slavenskim narodima s kojima su trgovali - i sama riječ na engleskom jeziku, slave, potječe od riječi Slaven. Trgovanje bi se vrlo lako pretvorilo u pljačku, a vikinški su ratnici pokretali napade i na sam moćni Konstantinopol, i to 860. godine, a potom ponovo 907. Iako su oba napada bila odbijena, drugi je bio dovoljno snažan kako bi uvjerio bizantskog cara da sklopi primirje, ponudivši Sjevernjacima pravo trgovanja u zamjenu za jamstvo mira, kao i određeni broj tjelohranitelja - poznatih stražara zvanih Varjazi - koji su čuvali samog cara.
Utjecaj Vikinga na Rusiju bio je još veći, jer su doseljenici - poznati Slavenima kao Rusi - odigrali ključnu ulogu u uspostavljanju prve organizirane slavenske države. Kako stoji u Ruskoj kronici (otprilike 1112. godine), Rusima su se približili vođe zaraćenih plemena, koji su im rekli: ''Naša zemlja je velika i bogata ali u njoj nema reda. Dođite i vladajte nama.'' Rusi su iz uhvatili za riječ, uspostavivši zajedničko švedsko-slavensku državu koja je dobila njihovo ime, prvo sa sjedištem u Novgorodu, a potom u Kijevu.

Dok su se Šveđani okrenuli prema istoku, narodi iz Danske bacili su pogled prema jugu; njihov je utjecaj bio najviše prisutan u Engleskoj i zemljama Franačkog carstva Karla Velikog, koje je u to vrijeme uključivalo ne samo Francusku, nego i njemačku te Nizozemsku. U početku je snaga Carstva služila kao zaštita od napada, no kada se ono 840. godine podijelilo među trima sukobljenim nasljednicima, Vikinzi su zgrabili svoju priliku. Na Uskrs 845. godine Vikinzi su napali Pariz nakon što su putovali uzvodno Seinom 160 kilometara.

Od 850. godine nadalje, taktika Danaca se promijenila. Umjesto pokretanja kratkih, iznenadnih napada, oni su počeli prezimljavati u zemljama koje su napadali, djelujući iz napola trajnih baza na ušćima rijeka. Sljedeći logičan korak bila je potpuna okupacija, a 865. godine prve od brojnih moćnih danskih vojski stigle su u Englesku. U to je vrijeme ona bila podijeljena između pola tuceta zaraćenih kraljevstava, od kojih većina nije bila dovoljno jaka da odbije invaziju. Ubrzo je pobijeđena Istočna Anglija, a za njom su uslijedila i ostala kraljevstva, sve dok 880. godine nije ostalo slobodno samo posve južno kraljevstvo Wessex. Ondje se iznimno jak vladar Alfred Veliki suprotstavio struji, no tada su Danci već uspostavili svoju vladavinu nad više od pola Engleske. U području pod njihovom kontrolom, zvanom Danelaw, ostavili su trajni trag, ojačavajući anglosaksonske koncepte pisanog zakona i suđenja pred porotom. Također su dali trajan doprinos engleskom jeziku - svakodnevne riječi poput take (uzeti), die (umrijeti), anger (ljutnja), hell (pakao) i ugly (ružno), sve imaju korijen u staronorveškom jeziku. Danelaw je postao izvrsna baza za daljnje napade na Francusku, sve dok 911. godine kralj Karlo III. nije odlučio potkupiti napadače ponudivši njihovom vođi Rollou zemlju oko ušća Seine u zamjenu za obećanje da će otjerati vikinške rivale. Rollo je održao svoj dio obećanja, i nije prošlo mnogo generacija, a njegovi su se Vikinzi pretvorili u Normane, prihvativši jezik i kršćansku vjeru svojih podčinjenih. Nasljednik Rolloa u šestoj generaciji, vojvoda Vilim od Normandije 1066. godine je izveo uspješnu invaziju na Englesku, podčinivši cijelu naciju Normanima.

Dok su Danci osvajali kraljevstva, norveški Vikinzi istraživali su slabije poznata područja kugle zemaljske. Većina njihovih napada usmjerila se na Škotsku, a posebice Irsku, gdje su uspostavljali obalne naseobine koje su se razvile u prve gradove na otoku - Dublin, Wexford, Waterford i Limerick osnovali su Vikinzi. Oni su se također naselili na otoke u blizini obale, uključujući the Isle of Man, otoke Orkney i Shetlandsko otočje. Farske otoke, udaljene gotovo 700 kilometara zapadno od Norveške, naselili su prvim trajnim naseljenicima. Ranije su ti otoci služili kao ljetno odmorište irskim redovnicima.

Prema tradicionalnoj povijesti, oko 860. godine dvije je odvojene brodske posade, jednu na putu prema Hebridima, a drugu prema Farskim otocima, vjetar otpuhao sa željene rute i one su otkrile do tada nepoznat otok. Novost se proširila i unutar deset godina počeli su stizati naseljenici kako bi iskoristili neiskorištene hektare obradive površine nove zemlje. Tijekom sljedećeg stoljeća, Island se razvio kao nezavisno carstvo s najdemokratičnijim sustavom vlasti koji je do tada viđen u sjevernoj Europi, u kojem nije dominirao jedan vladar, nego 36 lokalnih starješina, od kojih je svaki bio glasnogovornik svog okruga. Oni su se sastajali jednom godišnje u skupštini na otvorenom poznatoj pod nazivom Althing. Do kraja 10 stoljeća otok je imao 60,000 stanovnika - što je bila gotovo četvrtina populacije Norveške tog vremena.

Nakon što je sva dobra ispaša na Islandu podijeljena, avanturistički duhovi morali su krenuti dalje u potragu za netaknutim područjima. Kažnjenik s kraja 10. stoljeća, Erik Crveni, osuđen zbog ubojstva u Norveškoj i na Islandu, otplovio je 725 kilometara na zapad u potrazi za novom zemljom o čijem su postojanju kružile glasine već godinama. Kako bi ohrabrio naseljenike, opasnoj je kopnenoj masi koju je naposljetku i uspio otkriti dao očaravajuće ime Grenland (Zelena zemlja). Ta mu je strategija uspjela - 980. godine ondje je uspostavljena kolonija od nekoliko stotina doseljenika, koji su živjeli od uzgoja životinja te lova na kitove i morževe. Jedan od budućih doseljenika, koji je krenuo od kuće nakon ostatka flote, izgubio se na putu i došao nadomak obale s niskim brdima koja se nalazila previše južno da bi to bilo odredište koje je tražio. Kada je naposljetku uspio stići do Grenlanda, njegova je priča ohrabrila Leifa Erikssona, sina Erika Crvenog, da krene dalje na zapad u potrazi za tom tajanstvenom zemljom. Rezultat toga bilo je prvo iskrcavanje Europljana u Amerikama, ostvareno 1001. godine, kada je Leif stigao do Baffinovog otoka, a kasnije i do L'Anse aux Meadows u blizini najsjevernijeg vrha Newfoundlanda. Liefovo postignuće bilo je dostojan vrhunac fantastične sage o istraživanjima i avanturama koja je u nešto više od dva stoljeća odvela Vikinge iz njihovih skandinavskih domova od Bagdada i dalje na istoku, sve do Novog Svijeta na zapadu, pri čemu su osvojili kraljevstva i osnovali brojne države i gradove.



top
_


bottom
top
_

bottom